Put u Bruxeless na utakmicu Kupa UEFA Anderlecht - Osijek (1998.)

Još od malih nogu, dok je Osijek igrao u Jugo-ligi, sanjao sam dan kad ćemo igrati u kupu UEFA. Prolazile su godine, a ja sam si obećao da moram ići na prvu Euro-tekmu, ma gdje bila.
Dolazi 1995. godina, Osijek prvi puta u povijesti kluba igra u kupu UEFA sa «Slovanom» iz Bratislave. Normalno je da smo se počeli pripremati za put u Bratislavu, ali nas je polovica, umjesto u Bratislavi, završilo na položajima oko Osijeka . počela je «Oluja». Ja sam i dalje bio odlučan – idem ma gdje igrali.

1998. godine, Osijek po drugi put ulazi u Kup UEFA, protivnik nam je «Anderlecht». Prvu tekmu dobivamo 3:1. U Osijeku jedna turistička agencija organizira put u Bruxeless. Put je koštao više-manje oko 1000 kuna. Za ulazak u Belgiju trebala nam je i viza. Nekoliko dana prije kretanja, agencija otkazuje put zbog malog interesa. Na izlasku iz agencije pokušavam ljude koji su uplatili novac nagovoriti da iznajmimo auto, ali nitko nije zainteresiran.

Sutradan pada odluka, idem sam pa dokle stignem. Do mene dolazi Zuka i bacamo se na organizaciju puta. Na karti Njemačke i Belgije, gledamo koji je Njemački grad najbliži Bruxelessu – Köln. Zovem informacije na autobusnom kolodvoru u Zagrebu. Zovem informacije na željezničkom kolodvoru u Osijeku. «Organizacija» je gotova. To je sve. Dan iza, kupujem belgijske franke u gradu. Saznajem da su igrači prije mene kupili sve živo. Jedva sam «upecao» 500 franaka.

Konačno dolazi dan puta. Trpam zastave u vojnu torbu, uzimam dres i šal, jaknu od Surija i krećem. Starci su u komi; pa kud ideš sam, trošiš novac bez veze. Palim «Rudolfa», za prijatelje i bližu rodbinu «Rudija» (Zastava 101), i krećem prema Vrpolju. «Rudi» se jedva dovlači do Vrpolja (jebe ga akumulator). U Vrpolju sjedam u vlak i pravac Zagreb. U Zagreb dolazim jedan sat vremena prije polaska autobusa za Köln. Kupujem kartu i s olakšanjem ulazim u bus. Vozi Miško!
U busu je pedesetak ljudi, redom gastarbajtera, i ja, ćelavi stokilaš u spitki. Do mene sjedi baba od cca 120 kg, i ja sa svojih skromnih 100 – juuhuuu!!! Na ulazu u Austriju izlazimo van. Pregled i provjera putovnica. Austrijanci me sumnjičavo gledaju. To nije promaklo mojim suputnicima. Svi očekuju da me skinu s autobusa, pa da mogu reći:»Aha, znali smo! Debela mrcina nam je otpočetka bio sumnjiv!!!». Na svu sreću, «Debela mrcina» sa ostalima nastavlja dalje prema Njemačkoj. Tijekom puta padam u san, uz buđenja non-stop. Jedno se tako budim iz sna, a babac pored mene se okrenuo na drugu stranu, i guz od jedno 10 kg mi uvalila u krilo. Došlo mi je da ju uštipnem, ali bi me onda u busu linčovali. Pa sam se pravio da spavam i naglo se okrenuo prema prozoru. Baba je skoro tresnula sa sjedala. Uguših se (u «snu») od smijeha! Davno smo već prošli Njemačku. Polako se autobus prazni, kako se zaustavljamo u njemačkim gradovima. E sad mene hvata nervoza. Ovo do sada je bilo lako. Od Kölna počinju problemi.

Dolazimo u Köln. Imam sreće što autobus staje 10 metara od željezničkog kolodvora. Ulazim u zgradu i tražim «Informacije». Dok lunjam po kolodvoru, crnci me u prolazu ispod oka pogledavaju. Ništa mi nije jasno!?! Konačno nalazim «Informacije» i tu počinje šou. Ja nemam pojma Njemački (učio ga osam godina), Engleski govorim kao Mr. Bean, beljim se i kreveljim. Nekih pola sata pokušavam doći do informacija o vlaku za Bruxeless. Odlazim sa «Informacija». Gledam raspored vlakova, vraćam se na «Informacije» i opet nekih pola sata davim službenika na šalteru. Odlazim kupiti kartu, i normalno, vraćam se na «Informacije». Službenik već polako gubi strpljenje. Kad sam vidio da je njegovo strpljenje prešlo sve granice (u bijesu je mislio skinuti cipelu i navaliti na mene), dajem petama vjetra. Odlazim do katedrale, koja je uz sam kolodvor. Okolo grupa klinaca-klošara, gluvari i gleda turiste. Slikam katedralu sa Surijevim foto-aparatom, i konačno odlazim na vlak. Poslije detaljnog ispitivanja, je'l tu taj vlak, ulazim i sjedam u prazan kupe. U kupe ulazi tip sa štapom tj. Slijepac. Koristim to i da bi se uvjerio da je ovo pravi vlak. Uzimam nekakvu gastarbajtersku knjižicu iz '72. i pitam tipa, je'l to vlak za Bruxeless, na Njemačkom. Mo'š mislit' provale. Ja pitam slijepca, je'l to vlak za Bruxeless. Ovaj sav sretan razveže na Njemačkom «Rat i mir» 3. dio. Tako mi i treba kad pitam slijepca za informaciju! Pitao sam ja i «domaćicu» vlaka, ali smo poslije njenih odgovora na Njemačkom i Engleskom, zaključili da ja nemam pojma što ona laprda.
Dolazimo u Achen, posljednji grad u Njemačkoj, prema Belgiji. I tu svi izlazimo iz vlaka. Opa, to je sad to? A lijepo sam pitao onog slijepca za informacije. Pih! Presjedamo u drugi vlak i ulazimo u Belgiju. E, tu se ja zabrinjavam. Ulazim bez vize u Belgiju, a pojma nemam kako je to regulirano na njihovim granicama. Svaki čas očekujem muriju da mi traže putovnicu. Kad god se vrata otvore, ja se pravim da spavam, a krajičkom oka snimam tko je ušao u vagon. Na sreću, nema nikakve kontrole. Dok sam bio u Kölnu, skontao sam jedno; na povratku, vlak iz Bruxelessa, dolazi deset minuta nakon odlaska autobusa iz Kölna za Zagreb. Između Achena i Kölna ima vlakova koliko hoćeš, ali noću ne ide niti jedan iz Belgije u Njemačku. Pada odluka da se poslije tekme, ukrcam na vlak koji ide iz Bruxelessa do posljednjeg mjesta na granici, a onda po mraku prijeđem granicu, prugom i ravno do Achena, gdje hvatam vlak za Köln. Na žalost, vlak prelazi nekakve sumnjive mostove, struja je okolo pruge, tako da odustajem od tog plana. Idem do posljednje Belgijske stanice, a onda pješice, cestom, preko granice u Njemačku.

Konačno stižemo u Bruxeless. Još se nisam ni snašao na kolodvoru, kad mi prilazi neki čičica sa pedofilskim smiješkom. Vidio čovjek da gledam plan grada, pa reko'; «ajd da pomognem debeljku». Tko zna, možda je imao plan da me zarobi. U stanu gdje bi me otkrili, tek kad bi se počeo širiti zgradom smrad, moga beživotnog tijela? Ali 'di ćeš ti meni prilaziti čiča, pa pojeo bih te za večeru, legendo! Kad je shvatio da mu je propao lov, odlazi dalje. Ja opet odlazim van kolodvora, vidjeti što ima okolo. Taj dio Bruxelessa mi se svidio, jer je zapravo centar grada. Okolo su bile male ulice, pune trgovina i ljudi, pa mali trg pun ljetnih terasa, kafića, prodavača slika i razglednica. Sve to me podsjetilo na filmove o Parizu i njegovim «slikarskim» uličicama i malim trgovima, prepunih kavana sa boemsko-slikarskom klijentelom. Na jednom većem trgu, Belgijanci su napravili veliki «tepih» od cvijeća. Dok sam se ja slikao sa šalom Osijeka po trgu, Belgijski policajac me sa udaljenosti od 50-tak metara, promatrao i snimao, što se ja to kreveljim sa šalom ispred foto-aparata Japanskih turista. Molio sam Boga da mi ne priđe i ne zatraži putovnicu. Predaleko sam došao da bih pao na cilju, zbog vize.



Moje novo odredište je stadion «Anderlechta» - Constant Vanden Stock. Do njega dolazim četiri do pet sati prije tekme. Na ulazu se raspitujem, gdje je tribina za gostujuće navijače. Redari, ili koji već vrag jesu, nemaju pojma što im ja pričam. Jedva nekako su skontali da sam navijač Osijeka (oni ga izgovaraju O-S-I-Đ-E-K). Ja ih pitam jel' to ulaz na gostujuću tribinu, a oni se samo smješkaju i klimaju glavom. Vidim ja da ovi nemaju pojma što govorim, pa odlazim na drugi ulaz. Dok sam ja tako laprdao sa tim spodobama na ulazu me snimila me grupa od jedno 5-6 skinsa. Jedan se odvojio od njih i došao je iza mene slušati što ja to govorim. Na drugom ulazu isto nemaju pojma što ja to hoću, pa se smješkaju i šalju me negdje oko stadiona. Dok sam kretao vidio sam da skins «špijun» zove svoju ekipu. Iskoristio sam rupu u ogradi iza stadiona gdje me nisu vidjeli, prošao kroz neko grmlje i magla. Nisam se baš osvrtao (kao u filmovima) da vidim prate li me. Sva sreća da je oko stadiona park tako da sam uspio zdimiti! Kuda sad? Haysell!!! Normalno. Idem vidjeti mjesto krešenda navijača Liverpoola i Juventusa. Pojma nisam imao da je stadion srušen i na njegovom mjestu napravljen novi, moderan stadion. Stadion još nije bio u upotrebi, tako da sam se uspio provući kroz nekakve ograde i sa građevinskim radnicima ući na stadion. Stadion je normalno, prelijep, tako da je tu palo još nekoliko snimaka. Već je bilo vrijeme da krenem prema stadionu .Dok sam se približavao, razmišljao sam gdje je ona ekipa za doček? Na sreću, njih nije bilo, tako da sam se mirno mogao šetati oko stadiona. Nekako sam pogodio pravi ulaz za gostujuće navijače.



Dok sam kupovao kartu, čujem glas iza sebe: «jesu ovdje naši navijači?», pogledam iza sebe, a ono dva tipa razgovaraju na hrvatskom, ludilo! Upoznajemo se pred stadionom i oni poslije pitanja: odakle sam i kako sam došao u Belgiju? Odmah pitaju jesam gladan, žedan i kupuju hamburger. Ma ljudine, što reći. Nas trojica ulazimo na tribinu za gostujuće navijače. Stadion se polako puni. Njih dvojica su zapravo otac i sin, žive i rade u Achenu, a porijeklom su iz Slavonije, tj. Hercegovine. Mojoj sreći nije bilo kraja kad su rekli da su došli autom i da mogu s njima u Achen na vlak! I tako pita mene «stari»: «dobro prijatelju imaš li ti kakvih zastava da ih stavimo na ogradu?» Legenda! Dok smo stavljali Hrvatsku zastavu «Bosutsko», začuo se zvižduk sa suprotne tribine. Zašto? Odgovor je došao ubrzo kad su izvjesili srpsku zastavu sa četiri «s». U međuvremenu je naišla grupa «navijača-kravataša» iz aviona. Neki od njih su čak oko vrata stavili šalove KOHORTE. He-he!! Kad su vidjeli nas trojicu otišli su na drugi kraj tribine. Hvala Bogu!!!! Do početka tekme skupilo se još pedesetak Hrvata gastarbajtera. Kako je sudac svirao početak tekme, tako ja počinjem sa navijanjem. Sam nekoliko minuta pjevam «Ja te volim Osiječe «, pa onda «Osijek, Osijek», pa «Grad na Dravi»i tako do poluvremena bez prestanka. Ovi su oko mene mislili da sam pijan ili drogiran. Osijek je gubio 1:0, ali smo još u igri. Na poluvremenu me ljudi vuku da me časte. Ah da, prije početka utakmice 3-4 «navijača-kravataša» udostojilo se doći do nas i pitati nas odakle smo, kako ja nisam htio uopće s njima pričati , ova dvojica su rekli kako su došli iz Njemačke, a ja iz Osijeka i tako su oni «oduševljeni» meni rekli kako bih ja mogao nazad s avionom, s igračima. Mo'š mislit? Dok sam ja na poluvremenu vani pio, stari i sin su otišli pitati ove hoće li me povesti avionom? Ovi su normalno rekli kako ne mogu zato što sam ilegalno ušao u Belgiju bez vize….. Drugo poluvrijeme nastavljam sam sa navijanjem, a s vremena na vrijeme kada ekipi oko mene dopizdi moje urlanje počinju i oni skandirati «Osijek, Osijek!!!». Osijek se cijelo vrijeme brani i 5, 6 minuta prije kraja pada drugi gol. Više nisam imao snage za bilo što, samo sam se srušio na stolicu. Do kraja su Belgijanci slavili, a meni su suze punile oči. Katastrofa !!!! Pokisli smo otišli sa stadiona. Ulicama oko stadiona odjekivala je pjesma navijača Anderlechta. Cijelo vrijeme puta od Bruxelessa do Achena nisam progovorio pet rečenica. I grlo i ruke su me boljele, a razočarenje je bilo veliko. Oko ponoći dolazimo na stanicu u Achenu. Ljudi me pozivaju, ako nemam vlak do ujutro za Köln, da idem kod njih spavati. Vlak za Köln ipak ide i to za pet minuta, tako da mi daju još nekakve sokove, sin odlazi kupiti karti za Köln. Nema šanse da bi uzeo novac za kartu. Zahvaljujem se na svemu, pozdravljam ih i odlazim. U Köln dolazim oko jedan u noći. Nemam gdje pa tražim kakvu klupu gdje bi prenoćio. I k'o za kur.., nigdje na cijelom kolodvoru klupe. Vani na peronu je hladno, a i murija obilazi okolo, tako da se vraćam u zgradu. Jedino mjesto gdje ima klupa mala je čekaonica, nažalost puna je sumnjivih spavača, ali nema druge nego unutra. Padam s nogu od umora. Kad sam otvorio vrata, skoro sam se onesvijestio. Koji smrad ljudi!!! Prvih deset minuta sjedio sam na stolici s jaknom preko nosa., ali mojim mukama tu nije bio kraj. Kroz staklena vrata vidio sam da se murija sprema upasti u čekaonicu. I to još neki specijalci!!!! Kad su otvorili vrata prva reakcija na licima bila je grimasa kao da će povraćati. Nasmijao bih se, ali mi nije bilo baš do smijeha. Tip dolazi do mene, traži kartu za vlak i kad mu pokazujem autobusnu kartu za Zagreb, tip mi hladno pokazuje vrata. Opet sam na ulici. Hodam oko kolodvora po ulicama.



Umor, neispavanost i svi ovi šokovi dovode do toga da se počinjem doslovno smrzavati. Oni «klinci-klošari» još uvijek se motaju okolo. U jednom se trenutku gubim u tim uličicama, pa moram pitati patrolu policije gdje je kolodvor? Dva sata je u noći. Dolazim do mjesta gdje je stao autobus iz Zagreba. Nema mi druge, moram tu sjesti i čekati jutro. Ne pomažu mi jakna, dres i dvije majice, tako da se umatam u zastave. Koji je to prizor bio. Tamo klinci negdje u mraku razbijaju boce, urlaju, kurve se šeću, sumnjivi tipovi voze sumnjive aute, a ja sjedim umotan u zastave. Iako sam bio crknut nisam smio oka sklopiti. Tko zna još bi me netko priklao i opljačkao!!!! Konačno sviće. Pogledam raspored vožnje autobusa i vidim da sjedim umotan u Hrvatsku zastavu, na mjestu odakle za sat, dva ide autobus za Jugoslaviju. Vrijeme do polaska kratim šećući uz rijeku. Tu pravim veliku glupost, osvjetljavam film i propadaju mi sve slike koje su snimljene. Put do Zagreba protekao je uglavnom u spavanju. Ujutro dolazimo u Zagreb. Na kolodvoru primjećujem grupe BBB-ovaca. Sjetio sam se da je Dinamo igrao svoju tekmu u ligi prvaka. U vlaku za Vrpolje u kupe ulaze petorica BBB-a. Mislim si, e da znaju odakle dolazim i čiji dres imam, ispod «spitke». U Vrpolju jedva uz šlep palim «Rudija», i nekako se dovlačim do Osijeka. Dva dana sam bio u nesvijesti!!!!!!


kopirao sam to odavdje,ta mi je nekako najzanimljivija od tih pa sam stavio ko zeli ima ih jos
http://www.kohorta.net/navijacke_price.asp

@ivan_os hvala za pricu extra je :)

@A.K.A.belgradeinmade sta to treba da znaci? :P

Ljeto, kolovoz, još se večina ekipe brčka raštrkana po jadranskoj obali, skupljajući snagu za nadolazeću sezonu. Ipak je malo uzbuđenje u zraku, izvlačenje zadnjeg pretkola za ulazak u Ligu Prvaka. Želje i nade su jedno, a realnost je druga. Od svih protivnika koje smo željeli ili misli da ih možemo dobiti i ući u skupinu, mi smo dobili � Milan. Par sam se dana dvoumio koji je osjećaj jači, rezignacija zbog vrlo vjerovatnog neprolaska u Ligu prvaka ili veselosti zbog odličnog gostovanja i ponovnog saklupljanja ekipe nakon godišnjeg. Moram naglasiti da ne radi o predaji unaprijed, to nikada, pa ni protiv Milana. Pobijedio je ovaj drugi osjećaj. Idemo u Milan, pokazati tko su najbolji navijači. Kup Uefa nas čeka ionako.
Klasika. Put je dogovoren za noć prije, polazak iz kvartovske birtije, odmah nakon fajrunta. Iako se već pitate koji će od nas ponijeti epitet naistaknutijeg člana Ekipe na ovom gostovanju, upozoravam vas da ne žurite s pogađanjem. Naime, na ovom je gostovanju apsolutna zvijezda bio naš šofer, naš Žacko.
Prije neg' dođe red i na Žaca, moram se sjetiti tih sretnih lica, na okupljanju, poneki preplanuli, došli dan-dva prije s mora, neki nisu ni bili još, al' im bez obzira sjaj u očima odaje veselje i kol'ko im je sve ovo falilo preko ljeta. Sezona počinje, Ekipa Trešnjevka on tour 2ŹŹŹ000 ! Veselje u svakoj riječi, priči, pogledu. Mislite da pretjerujem ? Ne. Mislite da bi nakon svih tih silnih gostovanja trebali biti smireniji ? Ne. Baš obrnuto. Znamo da bu bilo dobro, znamo uživati u svakom našem putovanju, ma gdje igrali. Takvi smo, najbolja ekipa i velika ljubav naspram kluba. Zato nas dugo ima, zato će nas još dugo i biti. Nakon neplaćene reklame, idemo nazad na priču, na gostovanje na San Siro !
Nakon par sati druženja i blebetanja (pa nismo se svi okupili tjednima ! ) vrijeme je ukrcaja provijanta u kombi. Put je dug, ne treba se čuditi moru konzervi pivica u nasim frižiderima koje tu i tamo razbija pokoja kisela vodica. Utrpasmo cugu, utrpasmo sebe i ...kaj se čeka...Žac, pali pilu i krećemo ! Lagana pjesma u kombiju, konzervice se otvaraju, uzbuđenje raste iako još nismo ni izašli iz grada. Baš dobar osjećaj ponovo sjediti u kombiju, biti s ekipom i putovat' za svojim klubom....tko zna u kakve pekmez-misli bi utonuo da Žac nije kombi nije počeo naglo cukati, a naš šofer Žacko u istom ritmu kleti iz sveg glasa. U istoj sekundi muk u kombiju, takav da bi se čula muha u letu kad bi kojem slučajem mogla preživjeti dim u vozilu. Kroz glavu su nam svima prošle najgore slutnje, kombi je riknuo, getriba je crkla, motor je u banani ! Druge su misli skočile na alternativna rješenja; jel kasno za neki vlak ? koliko sati vozi vlak ? autobusi ? stopiranje ? Svima nam je isto prolazilo kroz glavu u tim prvim sekundicama horora. Ne znam kaj su ljudi na Titaniku pomisli u trenutku halvarije, al' mislim da misli i užas u žilama nije bio preveč različit'. Ne biti na San Siru dok Dinamo igra. Katastrofa.
Srećom, neizvjesnost se brojala u sekundama. Kad se Žac napokon, nakon zavidne kolekcije psovki, smirio, objasnio je problem; ostali smo bez benzina. Koja je to provala radosti bila, kao da smo poveli na San Siru (kaj se na kraju i dogodilo), pala nam je stijena sa srca. Ipak, kao što to priliči navijačima koji drže do sebe, slijedio je niz uvreda na pripremu vozila za put, nešto u vezi prevelike štedljivosti šofera. Nakon hrabro odslušane zaslužene slave (veselih) kritika, Žacko je pokajnički zel kanister i put pod noge, na ne baš udaljenu pumpu. Dok smo čekali na busnoj stanici (negdje oko Prečkog) povratak našeg Žaca, shvatili smo da će tekma biti posebna. Naime, dok smo stajali tam kojih pola sata, prošlo je toliko autobusa, kombija i auta s našim ekipama da nismo mogli vjerovati, nevjerovatan broj. Zašto nas je to iznenadilo ? Uzmi te u obzir da je vrijeme godišnjih odmora, da je tek prošla ponoć i da je dosta ekipe išlo avionima, charterima i drito s mora.
Nakon kaj je kombi nakon malo benzina iz kanistra bio full natakan na obližnoj pumpi nastavismo konačno put. Naš se Sale između pivica hvalio kako će nas voditi po Milanu, bio je tamo puno puta, a i jezik mu talijanski nije stran. Na našu žalost, u to se bumo brzo uvjerili.
Put je bio dug i uz dosta stajanja na raznim pumpama došli smo u jutarnjim satima u Milano.
Zahvaljujući našem samozvanom milanskom vodiču Saletu, hodali smo satima po gradu tražeći neki dućan, što zbog pokojeg sendviča, cigareta ili cuge, svejedno nismo našli ni jedan. To našeg vodiča nije obeshrabrilo i dalje smo lutali gradom tražeći barem neku poštenu birtiju pokraj silnih cafe-a koji su nam se činili preveč pederasti za nas. Kak' se sudbina često zna grubo poigrati, možemo se uvjeriti i ovom prilikom. Nakon silnih prohodanih kilometara naišli smo na udoban park i u blizini dućan. Mogli smo se odmoriti od puta i valjuškati na suncu uz cugu iz dućana. Vrlo nam je brzo nešto u tom parku postalo sumnjivo. Sve dok nismo vidjeli očiti dokaz o namjenskom parku, mogli smo raspravljati do mile volje o tome kako i zašto samo muški parovi šeću po parku. Držanje za ruke, nježnosti u travi bili su nepobitni dokazi. Poanta: tko ne želi u pederske cafe-e završi u parku slobodne muške ljubavi.
Napuštajući brzinski lokaciju, odlučili smo krenuti u centar, do Duoma, do katedrale.

Na trgu ispred katedrale sve je bilo plavo. Tisuću, dve Boysa je zauzelo trg. U pamćenju mi je ostala ekipa iz Rijeke, koja je cugala viski na stepenicama ispred katedrale, iz orginalnih časa punih ledom s nekoliko flaša Balantinesa u rezervi. Uglavnom, zavidan broj i odlične ekipe na trgu. Nekolicina od nas se odlučila ići na vrh tornja pogledati grad dok je ostatak ipak ostao na trgu uživati u atmosferi. Bio je odličan štimung uz naše pjesme, susretanje poznatih. Jedino ponašanje koje bi možda netko mogao smatrati negativnim (i to samo opaki tradicionalisti) bilo je fakinsko dobacivanje domaćim curama. Nitko nije mogao ni slutiti da bi se situacija mogla tako drastično promjeniti. Tada nismo znali kako je do toga uopće došlo. Saznali smo tek na stadionu.
Na žalost ili srećom, ovisi o kutu gledanja (kut iza rešetaka ili biti sastavni dio akcije) smo odlučili otići 15tak minuta prije s trga. Mislim da smo možda uspjeli proći dvije ulice kad je urlanje sirena i prolazak silnih marice, policijski auti i kombija obavještavao da je na trgu nastalo opće sranje. Tada je već za povratak na trg i eventualno uletavanje bilo prekasno, karabinjera i policije je bilo previše, samo bi riskirali samo buksu. Gledajući masu koja je interventnom brzinom jurišala na mjesto sukoba znali smo da je generalna frka. Odlučili smo nastaviti prema stadionu i negdje na pola puta naći neku mirnu birtijicu i pokušati mobitelima saznati kaj je bilo i tko je odnio prvu pobjedu i kol'ko nas ne bu na tekmi.
Prvi put smo tada skužili lukavštinu policije, koja je očito imala iskustva s ovakvim sukobima. Isključili su nam roming, ni jedan od naših mobitela nije mogao ni zvati niti slati poruke, neovisno o provideru. Lukavci su time sprijecili komunikaciju izmedju naših ekipa, eventualno pregrupiranje nakon povlačenja s trga. Jednostavno rećeno, nismo mogli saznati ništa, ni kaj je bilo, niti kol'ko je naših zbuksirano niti neki plan za dalje. Lukavo. Niti prije niti poslje to nismo nigdje vidjeli.
Elem, umjesto korištenje umornih nogu zbog Saletovog �poznavanja� Milana, sjeli smo na tramvaj, laganom vožnjom promatrajući grad i tražeće neko ugodnu lokalnu birtijicu za još neko pijuckanje pivice prije pokretna na stadion.
Ulazak na stadion nije bio rigorozan kakav smo, nakon frke u gradu, očekivali. Ispred stadiona smo se uvjerili u masovnost doputovalih Boysa. Predivno. Vani smo došli do zaključka da će nas biti barem dvije tisućice. Ulazeći na našu tribinu skužili smo da smo se prevarili. Barem za duplo, ako ne i više. Bilo nas je u Milanu oko 4000 ! Iznenađujuće zbog kolovoza, zbog tek pretkola, zbog ne baš prejakog Dinama (to smeta samo povremene na gostovanjima). Ni organizatori nisu očekivali takav broj, pa je kavez bilo premali. Kapacitet tog manjeg kaveza je 3500 tisuće (bili smo već u tom kavezu kad je Chelsea gostovao, o tome drugi put), kak' smo bili dvoje na sjedalima mislim da je konačan broj puno veći.
A tek atmosfera na tribini, to je teško za opisati riječima, kaj se tamo dešavalo. Čisto ludilo. Odgovorno tvrdim; nikada do tada nismo bolje i bučnije navijali, jače, luđe pjevali i drukali za naš dinamo. Toliko frenetičnosti, fanatizma, ujednačenosti u pjesmi, snage navijanja nisam nikada do tada vidio ni osjetio, a vidio sam puno, puno toga. Mislim da je to najbolje izdanje Dinamovih navijača općenito, ikada. Još sam danas općinjen tom tekmom i trnci me prolaze kada se sjetim tog ludila, kada pogledam snimku tog navijanja. Uvijek kada idemo na megdan boljim protivnicima na terenu (nikad boljim na tribinama), a ide nas zavidan broj, nadam se da ćemo zabiti prvi gol. To je takva eksplozija radosti, vulkan strasti da je tih par minuta nešto što se ne može s ničim meni poznatim uspoređivati. To se dogodilo u Milanu. Nevjerovatna nabrijanost ekipe, navijanje 200 % od mogućeg i gol kojim smo poveli ! Ne mogu uopće opisati taj trenutak, zato neću ni pokušati.
Pjesma na toj tekmi nije stala ni trenutka niti je slabila krajem tekme, proživjeli smo je u jednom dahu, kao u snu. Bez obzira na vručinu, na rezultat. Najbolje do sada. Najbolje od svih. Bez dileme.
Kraj. Osjećaj nevjerovatne žeđi. Sjećam se da su nam digići isključili (nakon rominga) i vodu na poluvremenu na wc-ima. Osveta, valjda, za ono na trgu.

Ispred katedrale vodio se pravi rat s murjom (saznali iz prve ruke na stadionu). Povod je bio bezvezan, kao što su uglavnom svi razlozi za velike bitke i ratove. Radilo se o svađi s konobarom. Dečkima je bezobraznik naplatio 3 pive oko 50 �. Deški nisu htjeli platiti, konobar ih nije htio pustiti bez plaćanja i tu je došlo do natezanja. Drotovi su uletili bezrazložno grubi i počeli (koga bi drugoga) pendrečiti naše dečke, oni im nisu ostali dužni i lavina je krenula. Kroz par minuta se odvijala prava bitka na trgu i dugo se nije znalo tko će odnijeti pobjedu.
U Italiji se zapravo uvijek zakuhavaju ponajveće šore s murjom. Bergamo, Milano, Parma bitke koje se pamte. Često bezlazene situacije prerastaju u tučnjave koje se prepričavaju godinama. Smatram da veliku krivicu snosi upravo policija koja riješava te male nesporazume divljački, kao slon u dućanu proculana. Ekipa im odgovori na isti način. Nikome ne treba ostati dužan. Iako mi uvijek na kraju izvućemo deblji kraj nikada nećemo podviti repove i trpiti bezrazložne batine bez da vratimo barem dio. Situacije zbog zapaljene baklje, odbijanja plaćanja lopovskog računa ili verbalnih dvoboja sa snaga reda nisu razlozi zbog kojih treba biti ozljeđenih, materijalnih šteta i puno uhićenih. Međutim kao da drotovi imaju norme koje moraju ispuniti na tim tekmama viskog rizika, kao da moraju imati barem 30 uhićenih, da mogu pravdati tolike skupe inerventne policajce oko stadiona, toliko potrošenih sredstava građana, opravdati represivni Zakon o navijačima izazivajući sami nerede i da Glasnogovornik pendrekaša može opravdati upotrebu sile zahvaljujući tom sramotnom zakonu. Pustimo to, ipak smo još u Milanu.
Dakle, žedni kao pustinja pohitasmo prema kombiju gdje smo imali nekoliko konzervica spremljenih za nakon tekme. Suhih ustiju, umornih nogu, izraubanih glasnica , ali pune duše dojmova, svjesni da smo bili dio možda najbolje izvedbe Boysa u gostima, i to ne bilo gdje već na čuvenom San Siru. Znali smo da će ovo gostovanje ući u top 10. Gostovanje je imalo sve kaj mora imat' da bi ušlo među najbolje. Atraktivni protivnik, grad, čuveni stadion, udarna Ekipa Trešnjevke u kombiju, nešto nereda, odlično navijanje. Falio je samo dobar rezultat, no, to se i nismo baš previše ni nadali.
Nakon kaj smo dijelomično utažili žeđ (za to ipak treba više vremena i konzervi), krenuli smo u pratnji drotova iz grada i prema granici. Prvi komentari, dojmovi, osjećaji zadovoljstva ispunili su kombi. Cijeli je povratak protekao u takvoj atmosferi. Morali smo natankati gorivo još u Italiji, pa smo usput i obnovili zalihu cuge. Nakon par sati vožnje već je dio ekipe malo odmarao. Neka, zaslužili su. Dali su opet sve od sebe: za sveto ime i za svoj grad.
Moram se vratiti na našeg heroja Žacka. Osim �malog� šoka koji nam je priredio na početku ove priče, čovjek je savršeno odvozio daleki put kao i svaki put do sada. Žacko naš, kapa do poda. Toliko smo sigurni u njegovu vožnju da čorimo k'o bebe jer znamo da će nas sigurno dovesti bilo kamo. Žac je završio priču kao što ju je i započeo, negdje u Sloveniji, znaći već blizu Zagreba desilo se nekaj nevjerovatnog, morali smo stati zbog malog kvara. Pukla nam je zadnja guma na kombiju. Nije uopće vrijedno spomena. Spominjem to zato što je nakon desetaka tisuća kilometara sa Žacem to prvi put da se nekaj desilo s kombijem. Svaka čast Žacko. Sretni smo kaj te imamo.

Preneseno sa jednoga sajta:)

Aj da i ja bacim jednu... S početka moje navijačke karijere...
Varaždin, mislim '03, jedno od zadnjih gostovanja na stare načine, znači vlakovi, klošarenje, švercanje, krađe i slično... Nije bilo legitimiranja, pandura na svakom koraku, dežurstava 0-24h po kolodvorima i sličnog...
Trpamo se u vlak, nas 4 koji smo tada počeli zajedno ići na kop, neki siću od para imamo, kupujemo neki alkohol da se zagrijemo u put lagano kreče... I tako malo pomalo, skužimo da u vlaku ima još naših, s njima priče, švercanje i sl. Dolazi kondor, pita karte, mi kažemo, samo malo da se skusuramo... Najstariji od nas, stara đomba, išao po yugi kreće ga lomiti, i kaže aj se ti vrati za 10 min., skucat ćemo ti mi neku lovu... Nas 10-ak daje nešto, na kraju nagrebali 50-60kn, on dolazi, ovaj mu predaje pare a kondukter izvan sebe u stilu "joj momci, pa nisam očekivao ovako puno, stvarno hvala, ma navijači su najbolji ljudi, bla bla bla...". Kondor ostaje tu s nama, vidio da je dobra zajebancija, uvaljujemo mu alkohol, priča s nama... Sad mi dobijamo dojavu da su neke naše već dočekali panduri na kolodvoru i pravac stadion... to nam se nikako ne sviđa, jer šta češ 3h prije utakmice raditi na tribini... i smišljamo mi način kako to izbjeći, kad kaže kondor da vlak par stotina metara prije kolodvora malo usporava, pa mi možemo tu iskočiti... Mi se gledamo, rek'o bolje to nego pandurima u ruke :mrgreen: , i tako malo pomalo, bližimo se kolodvoru, vlak stvarno usporava, kondukter prati semafore i daje nam znak kad da iskočimo :mrgreen: ... I tako mi jedan po jedan iskačemo iz vlaka u vožnji, i vidimo u daljini stanicu i pandure na njoj, sretni što smo ih zajebali, preko nekog polja palimo u grad, prolaze patrolna kola, mi se malo razbili po 2-3 u grupe i nekako izbjegnemo sve kontrole...
U gradu nenormalne krađe, u svakom dućanu se krade, od Pelina do Ribara, čokolada i svega što ide i neide zajedno...
Putem kuvamo Varaždinske maloljetnice, šmekerišemo prodavačice koje ne kontaju da iza nas ostaju prazne police...
Tu u gradu srećemo Torcidu Rijeka, koji se pridružuju nama... Nudimo ih besplatnim alkoholom, koje obje ručke prihvaćaju... Odlazimo na kolodvor, i tamo srečemo neku ekipu WS-a, stariji likovi, oko 25, dolaze do nas, kad smo očekivali kavgu (jer se nije znao status s njima, sredinom 90-ih su bili sukobi, kasnije ništa) oni dolaze i pitaju za neke viđenije ljude iz Splita, prijateljski nastrojeni... Oni odlaze mi nastavljamo svoje opijanje... Moram nadodati da sam tih dana bio na antibioticima, tako da me cuga baš gadno odvalila, bio sam kao nadrogiran... pomalo se bliži i početak kopa, mi odlazimo prema stadionu, ulazimo po 2 na jednu kartu, i jedan naš u šverca mali rum, onaj za kolače, i sad na poluvremenu ja to pijem i meni sine ideja da bi mogao suca zdrmat u tintaru jer je pomoćni točno ispred naše tribine... I tako ja pijan odlučim baciti rum na suca ali se u ključnom trenutku onako pijan lomim i pogađam lika ispred sebe svom snagom drito u glavu, ovaj se okreće, jebe mater svima, urla 'ko ga je pogodio, a ja se pravim grbav, kao i ja se okrečem iza, jebem mater i gledam k'o ga je pogodio, isto glasan :mrgreen:
Onda da ne ispadnem šupak, odlučujem mu reći da sam ga ja pogodio, ali sam pričekao da se malo oladi ;) ... Dolazim do njega i govorim da sam ga ja stisnuo u glavu, na kraju ispada sve ok...
Poslije kopa, odlazimo na kolodvor, "opskrbljujemo" se za vlak, u vlaku šmekerisanje studentica koje idu za Zagreb itd.!

Nekada je to bilo baš puno drukčije, puno više avanture, bez stresa, danas ti samo ostane jebanje murje i represija...

Slazem se u potpunosti, A.K.A. belgradeinmade za predsjednika foruma. Njegove price su vrh, jedan njegov post kao svi moji zajedno... A svaki put kad citam post, uzivim se u pricu! :hero :D

Ne sumnjam da bi nam priče bile bar djelomično slične,ali vi srbi ste uvijek bili bolji komedijaši i znate bolje ispričat...pa nema smisla :-) :lol:

Ja obično dobijem po sebi gdje god idem...al kak veli moj frend važno je srce ne vještina. :mrgreen:
tako da ja nebi niš preuveličavao.Ali mlad sam, i ne želim se nikome zamjerati sa nekim pričama,pogotovo ako se zna da od tih događaja i nije prošlo puno vremena .Stariji ako imaju volje neka pišu.

Moram priznati da sam te ovako nekako zamislio kad sam pročitao priču, kao Donatella koji viri iz šahta :mrgreen:


@ A.K.A.belgradeinmade
A šta da ti kažem za rim, osim da je bilo kako si gore napisao, tamo je došlo stvarno sve zlo koje se skupljalo godinama, i stare njuške od 80-ih, i brdo svega i svačega, baš ono SVI NA SVEMU :mrgreen:
Znam da kad sam došao kućinaslovnice novina talijasnkih su glasile Barbari poharali Rim :bye
Evo još malo slika...
http://img522.imageshack.us/my.php?image=2...mhaj0003ko6.jpg
http://img530.imageshack.us/my.php?image=rimrb0.jpg
http://img354.imageshack.us/my.php?image=romahajdukte3.jpg
http://www.hnkhajduk.com/galerija/albums/2...om-haj-0065.jpg
http://www.hnkhajduk.com/galerija/albums/2...om-haj-0085.jpg

Evo podsjetilo me ovo od Pola također na jedan naš Varaždin tam negdje 2004. Krećemo ponoćnim vlakom nas 40-tak. Dolazi kondor odma kao dečki karte :mrgreen: mi mu nudimo koju kunu da ga kao podmitimo, neće on, kaže izlazimo na idućoj stanici :smile! jbg ovak nije ni đeparac dobio. U koprivnici izlazimo oko pol 4 i čeka se presjedanje za VŽ. Tamo u blizini ima benzinska, a onda je još bila ona jadna benza bez kamera, bez ikakvih zaštita, pa smo se na svakom gostovanju vlakom tam opskrbljivali. No ovaj put je bilo baš brutalno, ispraznili frižidere sve... Vratimo se na kolodvor, kad ono za 5min dolazi policijski kombi, mislim sad smo najebali, a oni sam "dečki di ćete" i sve ok, pričekaju oni s nama vlak za VŽ i puste nas :mrgreen: Opet đabe do Varaždina, di dolazimo oko 5 ujutro, neam žive duše, malo šetnja gradom, pored policijske stanice (nigdje nikog, sad da idemo tak na gostovanje, već u Osijeku bi dobili pratnju murije, ak bi nas uopće pustili na vlak). 6 ujutro nailazimo na pekaru koja se otvara, taman stigle friške kifle i ostala peciva, par ljudi sam ulazi vadi te košare odemo iza ugla najedemo se i kao fino vratimo te košare nazad i zahvalimo :mrgreen: Već smo se i podjelili polako, svaka na svoju stranu, bliži se 8 ujutro mi primjećujemo nešt puno školaraca za subotu, nas 10-tak idemo za jednom grupicom i uđemo u školu za njima. Sjednemo u razred, učenici gledaju ko su ovi :lol: , slikamo se, a najjača scena počne se jedan lega raspitivat jel ko napisao lektiru :smile! Poslije uglavnom ništ zanimljivo (svi umrli od cuge), sjeli u neku birtiju u samom centru, jedan lik se izrigo po sred kafića. Kasnije čujemo to kao birtija di se okupljaju WS, al nismo nikog primjetili osim njih dvojice s šalovima koji su sam se okrenuli nazad kad su vidjeli da smo unutra.
Povratak kući opet do koprivnice bez problema, tam se pali baklja na kolodvoru dok čekamo vlak, mal natezanja s interventnom, ništ ulazimo u naš vlak, a ovaj neće krenit dok ne kupimo karte.. ništa svi van, idućeg vlaka do Osijeka nije bilo do ujutro (čekanje 10 sati). neki se vraćaju za ZG pa od tamo u OS, neki na stop... mi nekak do virovitice vlakom nas pusti kondor di skontamo prijevoz autom za os.
Sad kad gledam današanja gostovanja ovo je ko avantura, al da zamislim kak je bilo 90-tih i 80-tih svako gostovanje tako... A ne ko sad, jebena murija i represija di ak napirpiš 0.2 ne smiješ na tekmu, čeke protivničkih navijača na svakom čošku...

:uhuh :uhuh
Ovo sa školom mi je žestoko...dajte još, svaka priča je odlična...

@UltraaS i šahtovi...odvalio sam sa stolice kad sam ovo pročito...nemaš sreće da ga jebeš :uhuh

svaka cast :fire

hajduk osijek sezona 05/06 http://kohorta.org/foto/albums/2005-2006/2...aj-osj_0071.jpg

meni prva sezona da idem na gostovanja, 17g. propo bus noć prije, neznam štae bilo, i navece lega i ja u tvrdji i kao ocemo na ponocni, kao de esi lud, u split nas 2, ubice nas tamo, i tu prica naidje još 1 bla bla i skupi se nas 7 i ajmo. ja reko staroj idem u zgb kod babe pošto sam planirao kod nje ic tih dana i sad imam neki prijevoz bla bla, i ae, pazi se. dok smo cekali vlak na kolodvoru dolazi iz ekipe lega bio na rodjendanu blizu kolodvora i slušali cajke svi, a on nevoli cajku, i èuo da nas par ide u split ponocnim i ide i on, a pazi ulazak na kolodvor, ko šerif udario ona vrata što se otvaraju ko u texasu kaubojska i onak pijan došo medju nas i jedva izgovorio idem i ja svama! i eto nas 8, strpali se u kupe. lega moj, zima, nemože bit ladnije, i još mrak. sredili s kondorom i pusti nas. u koprivi izlazimo zbog sranja sa kondorom zove muriju, mi u park se sakrili al nas skontala murija i tu se mi razdvajamo. nas 3 se odvajamo i sjedamo za zgb, žurimo jer je ovaj pijani sa kolodovra ostao u vlaku spavat ispod sjedala kad smo se pokušali sakrit u koprivi, i probudio se u zg! dolazimo u zg i nalazimo se snjim, sad nas je 4, a ova druga 4 su još u koprivi. jutro je, krmelji po ocima, nemoš ni oci trljat rukama jer su prljave, a zimaaaa. standard importane grijanje, gledamo kako cemo dalje, i skontam ja onaj brzi što nestaje svagdje ide sad za rijeku, prva stanica karlovac, lega ak se ubacimo u njega nek nas istera odma super smo odradili, i tak je bilo. u karlovcu pokušavamo stopat na magistrali 0 bodova, ajmo na autoput, opet 0 bodova. i vratimo se na magistralu i stane lik ko da vozi reli je stao, divlji, ono trešti himna dinama od pipsa, dokle mi reko split, upadajte ide jedan dio puta, pa ce nas ostavit na nekom raskrižju, super. ispadamo mi na to raskrižje, scena ko u westernima, onak oni koluti od trave idu po cesti, neki pas sjed ko onaj druid iz atserixa, vrijeme stoji. u to smo zaglavili 3 sata.. tu više nemamo ni volje, cujemo se sa ovom èetvoricom, oni se razdvojili 2 po 2 jedni u karlovcu nemogu izaci, drugi u zg. i staje nam kombi 2 lika unutra cajke lega do daske, grmi, dokle, split, upadjate isto idu jedan dio puta.. a ovi su nas istovarili na još vecoj vukojebini, to ste vidili vjerovatno kad se ide dalmatinom ima uz autoput jedno brdo kameno, cudan oblik, al veliko dosta, e iza tog brda su nas ostavili, u daljini vidimo autoput. aj na autoput, aa lega, svi se kidaju da stanu, ko ce prvi, ni nevide nas kolko projure, da bi nam stala pomoc na cesti, i odbacuje nas do benze. i tu vec olakšanje, malo se podaprali noge zuhpa i te šeme. i tu lega koda nam je bog poslao ovaj par, muž i žena u 50-ima, novi kombi, idu do nekog mjesta poslje šibenika, toooo tetka, još su nas najeli u kombiju,toplo unutra, raširili se...šou šou. ostave nas u tom mjestu, mi ajmo sad u split blizu smo, ništa...nema auta, cudno mjesto, još dok smo šetali selom neki restoran grb hajduka torcide... da bi lega opet ti ljudi nam stali, kao štae momci neide vam, ae upadajte idu u split, u centar.. jebote.. upadamo u centar, sace tekma, odma krecemo prema stadionu. filmovi u glavi svi te gledaju, skontli su nas i te šeme.. putem prolazimo pored par ekipa tovara cuganje po parkovima i ispred trgovina, niko nas nije skonto. pred kavezom niko, nas 4. nakraju nas je bilo 8, 2 bili na moru 2 rade. zove stara pa ja u zgb disi ti, ja reko u st, na tekmi, pa jesti normalan, dalje znate... tekma ko tekma, pred kraj iza kaveza prolaze ljudi i cuješ dobacivanja, ja umro od straha, noc, u st, neznam kako nazad, kak cemo izac iz grada, 0 bodova, moramo cekat jutro za stop... lega i ja protrnuli, još nas ovaj stariji pali, kao ubice nas, ima ih vani 300...nije me u životu bilo više strah.. i murija kad je skontala da smo došli stopom, nas vozi na kolodvor, išo snama kuc jedan stariji imo para i neš smo i mi nagrecali za kartu. scena na kolodvoru, idemo kupit karte i prolazimo pored busa pol busa tovari idu kuc za ši, zd.. i ovaj naš kurac svima šilji smije se jer su pored nas drotovi i nemogu nam ništa, on se ruga. kad mi uzeli karte i pokaže nam lika da je taj bus naš di su tovari, zamisli šou, de mrš lega.. nakraju nije ništa bilo, iako sam ocekivao da ce nas samljet. zaboravih, ova cetvorica naša nisu stigla u st, zapeli u karlovcu i zg, jbg. dolazimo u zg noc 3h, taj stariji imo kofere velike, i moro ic kuc, nismo se uspjeli ušvercat snjim, i tu on odlazi a mi ostajemo u zg. sjedamo na neki 15-i vlak preko broda, i uspjeva, pušta nas. da bi kod broda nišao neki nadrkani i nepušta dalje oće kaznu pisat, mi reko piši kaznu sam nas pusti da spavamo, umorni, gladni, žedni, prljavi, dao bi ruku da mi je doc kuc leci u krevet cisti i topal... i tako i bilo, napiso nam kazne i mi dolazimo oko podne u os. scena za pamcenje, prugom hodamo prema kvartu kuc, ko u filmu.

Ovo je priča jednog starijeg Torcidaša kojega smo nekako uspjeli nagovoriti da progovori i ispriča nam priču sa putovanja u Beograd na utakmicu Crvena Zvezda - Hajduk 1984. godine. Oni ne pričaju - o njima se priča, zato uživajte u ovom ekskluzivnom tekstu… U to su vrime još bile aktualne (mahom istinite) priče iz sedamdesetih o gadnim događanjima na gostovanjima u Beogradu i bija je običaj da se po dolasku na kolodvor navijači raziđu svak svojim putem, al ovaj put smo nas 24 odlučili ostat zajedno, šta god da se dogodi (osim toga, neko je donija nekakve kabele omotane selotejpom koji su bili odlično oružje). Iz Splita je vlakom krenilo 60-70 ljudi i putem se nije događalo ništa neuobičajeno ni posebno zanimljivo, osim standardnih prepucavanja sa Srbima u Kninu. Po dolasku u Beograd, nas 24 krenemo ka i uvik prema hotelu Palace di su bili smješteni igrači Hajduka i putem skužimo da se tu nekako pojavija vođa Grobara, Pampi (on je bija u nekom điru sa Maslom pa smo tako znali da je to on). Iša je iza nas na sigurnoj udaljenosti tako da nam se nije dalo zaletat za njim i vatat ga. I tako, putem prema hotelu, nailazimo na grupu Zvezdaša koji su stajali priko puta kod nekih govornica i nešto pričali i mavali šakama u priči, valjda su govorili jedni drugima kako će posli utakmice tuć Hajdukovce. Bilo ih je 10-15 i nismo ih mislili napast nego nastavit svojim putem da nas nije iznerviralo to njihovo mantanje šakama pa smo se zaletili na njih, a oni su ostali šokirani jer nisu nikako očekivali da bi ih mi mogli napast usrid Beograda. Tada se nije napadalo navijače u njihovom gradu, pa ovi od iznenađenja nisu navrime pobigli, a kad su svatili šta se događa, bilo im je kasno, porazbacali smo ih, tukli, pendrečili, a neki su počeli bižat… Bila je scena kad je jedan pobiga iza neke trafike, a tamo ga šakom u glavu dočeka Jerry. Pouzimali smo im šalove i nastavili prema hotelu di nije bilo nikakve frke. Vidili smo igrače, pitali ih karte, ali ih nismo dobili pa smo pošli dalje. Potom je bilo; di god naletiš na neku grupu Cigana, udri! Najteže je bilo započet, a kad smo svatili da ih možemo napadat, počeli smo ih sami tražit po gradu. Onda smo išli kod stadiona, računajui da će ih tamo sigurno bit, a tako je i bilo; malo prije stadiona, naišli smo na grupu koja nam se približavala na jednom uzvišenju tako da nam se parilo da su se skupili i sve smo gledali koliko ih je i taman smo pomislili kako ćemo se morat nekako izvuć ispaljivanjem rakete ili tako nešto kad smo svatili da su pristali pristizat i da su tu svi koje vidimo. Onda smo krenili na juriš i na njih i oni su pobigli, svi osim jednog debelog koji je uz to bija i pun šalova i nije uspija uteć pa smo ga pribili i uzeli mu šalove. Nakon šta smo napali nekoliko grupa, zalomili smo iza stadiona Partizana i ubrzo je došla policija pa smo išli sa juga na sjever misleći kako nas tamo na platou policija neće dirat, kad eto pandura direkt na nas. I šta ćemo sad, skužit će nas po naglasku, kad jedan od nas reće da smo mi Zvezdaši iz Splita. Mi ostali samo šta se nismo uvatili za glavu kad vidimo panduri popušili (valjda su računali kako Zvezdaša ima svagdi pa i u Splitu). Onda nam je jedan od policajaca reka: “Čuli smo da ima jedna grupa Splićana i da se biju, nemojte da ih dirate ako ih sretnete”, a mi ono “ma nećemo, to su nam sugrađani…”. Pošto smo vidili da već i policija zna za nas, a kamoli ostali navijači, ukrcali smo se na trolejbus i otišli na drugi dio grada - Vračara ili Voždovac (?), za koji smo inače čuli da je zajeban kvart. Stavili smo Zvezdine šalove iz đira, a i da se lakše približimo Zvezdašima i onda ih iznenadimo. Na stadion smo ušli sa šalovima Zvezde i ovi naši na stadionu su isprva mislili “ala, evo Zvezdaši ušli na jug i napast će nas” (tada su navijači bili na istoj tribini sa “običnim gledateljima” pa je moga uć ko je tija). Kad su Cigani počeli vikat “dobit ćete batine” mi smo izvukli šalove Zvezde, digli ih i počeli “dobili ste batine”, a oni su ostali skroz šokirani. Desetak minuta prije kraja išli smo ranije na vlak. Mogli smo ostat do kraja pa i na kasniji vlak, ali smo radi nereda šta smo ih cili dan radili po gradu išli ranije, da ne bi bilo velike osvete. Do vlaka nismo nikog sreli, a za svaki slučaj smo imali spremljenu raketu. U Kninu smo izvadili Zvezdine šalove i pokazivali svima, a onda nas je jedan čovik (onaj šta radi na peronu), vjerovatno naš, pita “zar ste se tukli s njima?”, a Jerry mu je odgovorija “ne sa njima, nego po njima”, a čovik se nasmija. U Splitu je isto bilo veliko iznenađenje kad smo ujutro došli sa Zvezdinim šalovima, tako da su se neki čak pitali “šta je ovo, dolaze navijači Zvezde?”.
NAPISAO: anonimni stariji Torcidaš

:cheers

prave price :)